NEK TI BUDE KAD SI PEDER
| < | srpanj, 2004 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
CRTICE IZ ZIVOTA JEDNOG PEDERA + bonus track
CRTICE IZ ZIVOTA JEDNOG PEDERA + bonus track
05.07.2004., ponedjeljak
MOJA DIONICA
dugo izbivanje. zapravo i ne tako dugo. previse obaveza u onom tamo stvarnom svijetu. zapravo glupo mi je tako razmisljat o ovom ovdje tj. o internetu opcenito kao o nekom virtualnom svijetu.sve je to samo integralni dio nase svakodnevnice ili ti svijeta kojeg nazivamo stvarnim. koliko je stvaran najbolje spoznajemo u trenucima kad se suocavamo sa njegovim ne tako lijepim stranama. kad nam je super i ok, kad nas ne muce nikakve brige ili kad smo ono bas jako jako dobro, ushiceni ili slicno, jako tesko da cemo zaista shvatiti koliko nam je u tom trenutku zaista dobro. shavtit cemo tek kad nas nesto pogodi pa tresnemo o pod. tada nam se sve ono iz dobrog razdoblja cini jos stotinu puta boljim i nekako nestvarnim. i tako kroz cijeli zivot? toplo - hladno? crno - bijelo koje se tu i tamo pomjesa u ljigavo sivo? vjerovatno da. trenutno sam u nekoj sivoj zoni koja iz dana u dan sve vise naginje ka bijeloj. dobro mi je jer idem nekud. zamnom je par mjeseci kad sam zastao u sivilu i nisam znao kud, na koju stranu. osjecao sam kako je crnilo i totalna kmica negdje vrlo vrlo blizu i bilo me je strah uciniti bilo kakav korak da ne zakoracim u apsolutni mrak. danas cu otrcati svojih sest kilometara. znam, nije mnogo ali covjeka veseli :-). radim to jedan do tri puta tjedno ovisi o drugim aktivnostima. obozavam trcat. totalno se iskljucim tj. ukljucim se u nekim totalno drugim razinama, sferama. vrlo slicno meditaciji. vanjski podrazaji su dominantni tek u pocetku a nakon stoga slijedi stanje uma koje mi je jako tesko opisat. u tim minutama znam rijesiti mnogo problema i nedoumica koje su se nakupljale danima prije. ali mozda je ipak najbolji osjecaj na samome kraju, kad otrcis tu svoju dionicu i ako si zadovoljan kako si trcao. vjerovatno je tako i sa cijelim zivotom. na kraju, kad pogledas iza sebe najvaznije da mozes mirno po zadnji put zatvoriti oci i reci sam sebi da si zadovoljan kako si otrcao svoju dionicu, zar ne? |
30.06.2004., srijeda
DAJTE NAM SUNCA, AUTOCESTA...
skroz sam prazan. ubija me ovo vrijeme. kisa. zelim sunca, dajte nam sunca. napisao bih najradije veliki transparent i posao prosvjedovat negdje da nam daju vise sunca. hoce li tko samnom? tko zna, mozda uslisaju nase zahtjeve. mozda se pojavi odnekuda ekipa hrt-a vjerno prateci bijelu zenu (majku nacije) koja ce saslusati nase probleme i obecati nam vise sunca i manje kise te nas dekretom presele sve zajedno na hvar ili mozda goli otok. tko zna, nikad ne treba gubiti nadu. pogotovo ne kad zivimo u ova divna vremena u prekrasnoj maloj zemlji za veliki odmor gdje svi odmaraju i cekaju sunce, turiste, poziv u nato, poziv u EU, vece place, manje dace... tko zna? nitko nista nezna. neznaju ljudi vise cak ni sahtove po cestama postavljat pa zbog tih istih i slicnih, ljudi gle cuda zaboravljaju zivjet. pitam se samo kako ce kod nas funkcionirati toliko najavljivani nagibni vlakovi. mislim da kad se taj vlak jednom nagne u jednu stranu... mozete si samo mislit. autoceste, nagibni vlakovi, jeftini avioprijevoznici, mrtvi na cestama - teme koje u zadnje vrijeme dominiraju u nasim medijima. izgleda da je putovanje od tocke A do tocke B za razumnu svotu novaca i pritom sacuvati zivu glavu u nasoj maloj drzavi postao top problem. sve mi se cini da ce se izgradnja autocesta drasticno odraziti na demografsku sliku u nas. naime, mladi ce izginuti na cestama te ce na istima uskoro prometovati samo oldtimeri. mozda je zapravo ta izgradnja autocesta jedna velika zavjera u kojoj sudjeluju ni vise ni manje nego vanzemaljci te su nasi lukavi politicari uspjeli to u zadnji trenutak prepoznat stoga danas nema otvaranja nove dionice. dajte nam sunca, brzo nam sunca dajte..... |
29.06.2004., utorak
POEZIJA LJUBAVNA br.01
KAD ZABORAVIŠ NEDJELJU A kad zaboraviš šarene pokrivače srijedom i subotom, A naročito Kad zaboraviš nedjelju; Kad zaboraviš naše trenutke nedjeljom u krevetu, Ili mene kako sjedim na radijatoru ulične sobe u tromo popodne, I gledam niz dugu ulicu koja nikamo ne vodi; Zagrljenu priprostim starim kućnim ogrtačem nenadanja; I ništa ne moram da radim, i sretna sam... I kad ponedjeljak ne bi nikad trebao doći! Kad to zaboraviš, kažem... I kako si psovao ako bi netko uporno zvonio na vratima, I kako bi meni zastalo srce ako bi zvonio telefon, I kako smo konačno odlazili na nedjeljni ručak; To jest, kroz uličnu sobu do stola zamrljanog tintom u jugozapadnom kutu, na Nedjeljni ručak. A to je uvijek bilo pile s tjesteninom, ili pile s rižom, i salata, pa raženi kruh i čaj, i kolačići s čokoladnim mrvicama. Kažem, kad to zaboraviš... Kad zaboraviš moj tihi predosjećaj Da će rat svšiti prije nego dođe red na tebe; I kako smo se konačno svlačili, Gasili svjetlo, uranjali u krevet, Ležali načas opušteni u nedjeljno svježoj posteljini, I nježno se slivali jedno u drugo... Kada kažem, zaboraviš sve to, Tada možeš reći, tada ću možda povjerovati Da si me dobro zaboravio. Gwendolyn Brooks |
27.06.2004., nedjelja
A VRIJEME LETI...
I onda se ujutro probudis, pogledas na sat a tamo ispod sata malim brojkama stoji 27/06 NED. Hm, gle, cudnog li cuda, pa je li to meni danas rodjendan? Stvarno...Na srecu danas se nisam stigao od ranoga jutra zamarati mislima gdje sam, sto sam, s kim sam i kako sam na svoj rodjendan. Od rana sam ful u poslu i zaista nemam osjecaj da je dan i po cemu drugaciji od drugih. Nadam se da ce tako i ostat. Sad malo razmisljam o danasnjem datumu i prisjecam se kako u svojim razmisljanjima oduvijek svoj rodjendan sam sebi zadajem ko neku granicu do kad cu uciniti neke promjene u svojem zivotu, do kad cu nesto realizirat i slicno. Uglavnom sve neke velike stvari. I znate sto? Opet mi je omaklo. Sad mi je zapravo malo jasnije zasto ne volim svoje rodjendane. I jos nesto, ovaj put sam bio jako jako blizu.... Zavoljet cu ja svoje rodjendane kad tad, nema beda. Ako ne prvih onda onih drugih stotinu. |
25.06.2004., petak
ISPOVJEDAONICA
Moram priznati da mi je postalo bas ugodno pisati ovdje po blogu. Sve ovo skupa mi dodje ko neka virtualna ispovjedaonica i znam da mi kroz dan par puta prodje misao - e, to cu napisati na blogu!Jos uvijek me drzi onaj osjecaj od neki dan kad sam s mosta promatrao zalazak sunca. Prekrasno mi je sjest na bicikl, nabacit na sebe svu mogucu opremu i odjurit u manje vise nepoznato. Svaki put se potrudim otkriti neki novi put, neku novu stazu, prizor...Tu gdje ja zivim zaista imam srece da mogu birat na koju cu stranu krenut jer kraj je kao stvoren za bicikliranje. Sad kad citam ovih zadnjih par recenica razmisljam zasto mi je tako tesko to svoje iskustvo s biciklom pretociti u svakodnevnicu. Zar nije predivno odjurit u nepoznato, otkrivati nove puteve, nove ljude, otkriti samoga sebe? Zar nije predivno uciniti sve to kad si mlad, kad mozes birati na koju ces stranu krenut jer kazu da zivot je stvoren za zivljenje, zivot je stvoren za uzivanje, zivot je stvoren za svakog od nas. Sve sto trebam uciniti je konacno zavoljet samoga sebe takvog kakav jesam. Ne, onako samodopadno vec iskreno sa svim dobrim i losim stranama. Postat svjestan samoga sebe i svojih mogucnosti i prepreka koje mi stoje na putu. Moram uciniti sve to i uzeti zivot, prekrasan zivot koji mi se nudi i koji me zove u svojim najneobicnijim pojavnostima. Sretan sam jer vidim da sam u svojim razmisljanjima ucinio pozitivan korak naprijed. Ne jucer, ne prekojucer vec tamo nekad zimi kad se pojavio on i zapalio vatru u meni koja i dalje gori. Sretan sam jer vidim da njega nema a ja stojim cvrsce nego ikad prije na svoje dvije noge zvajetovan u sve sto vjerujem da se nikada vise necu vratit na ono staro iscekivanje sto ce mi donjeti zivot. Uzet cu sve sto mi se nudi, sve za sto vjerujem da je dobro za mene. Borit cu se za sebe i sve koje volim. Postat cu "superhero of my life". Gle, doslovno su nestali oblaci i pojavilo se sunce. Konacno miriše na ljeto. Pozdrav Blogeri, ostajte mi dobro, zove me moj "bicikl"... |
24.06.2004., četvrtak
ZVUCI, MIRISI, PROLJECE....
Upravo slusam Lali Puna-Faking the Books, prekrasan album, predivna naslovna pjesma.Jedna od onih stvari koje me inspiriraju, poticu na stvaranje. Obicne svake godine u proljece kreativno eksplodiram i stvari same od sebe izlaze iz mene. Momenti kad nastaju najljepse melodije, kad se pisu najjaci tekstovi. Neki dan sam slusao malo duzi intervju s dvojicom genijalaca iz Kings of Convenience (Erlend Oye i Eirik Glambek Boe). Prekrasno razmisljanje o tome kako se najbolje pjesme, melodije ne pisu, ne skladaju vec se pronalaze, tj. kako ih treba pronaci sakrivene negdje duboko u sebi. Tijekom intervjua imao sam priliku cuti nekoliko stvari s njihovog novog albuma i mogu slobodno reci da sam odusevljen. Sutra bih konacno trebao dobiti taj album pa cu nekom drugom prilikom moci napisati nesto vise o tome. Uglavnom na prvo slusanje jako jako dobro. Pocelo je ljeto, tj. trebalo je poceti ljeto ali nije. Meni je ova cijela godina od samog svojeg pocetka kalendarski skroz izmjesana. Dozivio sam najljepse proljece svog zivota sad zimi. Zaljubio sam se ko nikada do sad. Cak nam je i vrijeme ispocetka islo na ruku. Sjecam se kako smo znali svaki dan poslije podne otici nekud u setnju i grijat se pod zubatim niskim suncem. Bez premca dosad najljepsi trenuci mog zivota. U travnju je nastupio krah. Mozda i ranije, ja sigurno nisam znao prepoznat. Oslijepio sam. Od proljeca ni glasa. Ni jednog mirisa, boje, suma. Nastupio je bezvremenski bezdan koji je otupio sva moja osjetila, poigravao se mojim zivcima....da skratim, po prvi put sam osjetio kako je to kad te uistinu boli zivjet, kad zivot i bol postanu jedno, neodvojiva cjelina, nakupina, ljigava masa koju nemozes spalit, zakopat, nikuda bacit...Da, proljece me je definitivno zaobislo. Procitao sam nedugo stihove ili misli koje glase odprilike ovako - "ako me ikada mislis ostaviti nemoj to uciniti u proljece jer ne bi mogao podnjeti da vidim kako nasa ljubav umire dok se nove ljubavi radjaju." I to je to, nemam ja tu nista puno vise za dodat. Pitam se sto mi donosi ljeto. Ako pogledam duboko u sebe moram si priznat da se jos uvijek ljecim, ne vidim razloga zbog cega bi inace sve svoje misli dijelio s virtualnim nekim i zato necu biti prezahtjevan prema ljetu koje dolazi. Posvetit cu se ljudima i stvarima koje volim u nadi da cu zaboravit ono sto je za zaboravit i naci pravo mjesto svim ljepim sjecanjima, nadam se u mojim pjesmama. |
23.06.2004., srijeda
TAKO MALO NAM TREBA
da bi bili sretni. cesto je sreca tu negdje nadohvat ruke a nama se neda pomaknut u tami jer sve nam izgleda bezizgledno. takve i slicne misli prolazile su mi glavom jucer u predvecerje kad sam nakon dobre rute biciklom zastao na mostu i odgledao kako se sunce polako utapa u rijeci i daruje nas najljepsim bojama koje priroda smisliti moze. iz slusalica su brujili coldplay,moloko,röyksop i slicni...ostao bi na mostu do kraja vremena i duze. ipak, morao sam krenut. pustio sam jednu suzu, nasmjesio se onom koji me negdje u neznanju ceka i krenuo dalje... |
21.06.2004., ponedjeljak
ZELIM ZIVOT
eto, vec ima tri mjeseca kako je sve otislo u kurac a ja ga jos uvijek volim.bolesno, znam. pokusavam sve kako bih zaboravio ali ne mogu. osjetio sam se prevarenim, izdanim bolje receno po prvi puta u zivotu. nitko me nikada nije povrijedio kao sto je to ucinio on. znas ono kad te boli svaki atom, kad bol cuci negdje duboko u samoj kostanoj srzi i ne postoji nacin, ne postoji lijek...ja donedavno nisam znao. oduvijek sam u nekakvoj boli, vjerovatno zato sto sam od rana svjestan koliko sam drugaciji. zapravo, koliko sam ja to drugaciji i dan danas se pitam. utoliko sto vise volim decke nego cure? pa to zapravo i nebi trebao biti problem zar ne? argument - ono sto ja radim u svoja cetiri zida sa svojim deckom to je nasa stvar i ne tice se nikoga. krivo. mislim, tvrdnja stoji ali.... ne radi se o moja jebena cetiri zida. radi se o ulici, o setnjama uz jezero, o klupi u parku.... ali da, poceo sam vam pricati o boli. znam da je moja prica tek jedna u moru slicnih. razocarani ljubavnici, slomljena srca, isplakane rijeke, slobodan pad s oblaka ravno u blato, kaljuzu otrovne stvarnosti. nista nova. i? pa eto bas nista. nakon bezbroj neprospavanih noci nasao sam se ovdje i sad kao nesto pisem u nadi da ce mi biti lakse iako duboko u sebi znam da nece ni najmanje. zapravo serem, niti se ne nadam vec pisem iz neke lucidne objesti, psihickog poremecaja kojem tesko da cu ikada doznati ime jer ne, ne vjerujem da cu zavrsiti u nekakvoj instituciji. vec cu ja iznaci nacina kako pobjeci iz svega ovog, u tome sam barem majstor - u bjezanju od stvarnosti. oduvijek bjezim. sakrivam se. zapravo ne sjecam se da sam ikada nesto prozivio do kraja. kada sam ja dosad imao muda prozivjeti, dozivjeti nesto cijelim bicem? umrijeti za nesto? nikada. i zato bi mozda trebao reci - hvala ti zivote sto si mi pruzio ovakvu priliku da se konacno borim, da umrem ako treba, ali i da osjetim da nesto konacno zaista i zelim pod svaku cijenu. konacno zelim zivot. svoj zivot... |
20.06.2004., nedjelja
OBIČNO UVEČE
kad zaspi grad, kad oni koji se vole i oni koje se ne vole lijezu zajedno spavat pokusavam ostati koliko toliko priseban i ne razmisljat zasto moram po neznam koji put leci sam. sjednem pred racunalo, instrumente, sviram, pisem, ubijam noc dok ona na kraju ne ubije mene. |